Jutra su mi često sasvim suprotna. Nekad doručak pojedem gotovo usput, između obaveza, a nekad mi odgovara ostati malo duže u krevetu, skuhati “kavu” od koštica datulja i pustiti da jutro traje. Bez žurbe i bez posebnog plana.
Ove palačinke su nastavak jednog malog eksperimenta koji sam započela receptom za proteinske donutse od lješnjaka. I tamo mi je bilo važno napraviti recept s nešto više proteina, ali bez ideje da samo dodavanjem proteinskog praha dobijemo „proteinski” recept koji je automatski bolji. Htjela sam zadržati dobar okus, ugodnu teksturu i sastojke koje bih i inače koristila u svojoj kuhinji.
Kod palačinki sam nastavila u istom smjeru, samo sam ovaj put tražila nešto jednostavnije i svakodnevnije. Doručak koji se može napraviti bez puno razmišljanja, a opet ima malo više proteina i ne ostavlja dojam da jedemo neku kompromisnu verziju palačinki.
Za razliku od klasičnih palačinki, ove imaju nešto drugačiju strukturu i okus, ali upravo mi je to zanimljivo kod ovakvih recepata. Ne pokušavam napraviti kopiju nečega što već postoji, nego pronaći svoju verziju koja će mi biti dovoljno dobra da je poželim ponovno napraviti.
A što će se naći na njima, već je stvar ukusa. Svježe voće, domaći džem, malo meda ili javorovog sirupa, maslac od orašastih plodova ili nekoliko kockica otopljene čokolade… sve prolazi. Same palačinke nisu izrazito slatke, pa upravo dodaci odlučuju u kojem će smjeru doručak otići.
Nakon proteinskih donuta, evo još jednog recepta iz moje male proteinske eksperimentirnice. Ovaj put bez kalupa i pećnice, samo tava, nekoliko sastojaka i malo više vremena za jutro.
