Jakovlje je jedno od onih mjesta koja, čim se maknete od glavnih prometnica, počne mijenjati ritam. Više zelenila, više prostora, miris zemlje i biljaka…i osjećaj da se priroda ovdje još uvijek ne pokušava previše ukrotiti. Upravo takvo sam ga doživjela kada sam stigla na imanje Kristine Šafranko. Okruženo zelenilom, vrtovima i različitim biljkama, imanje nije samo mjesto na kojem Kristina živi i radi. Ono je svojevrsni produžetak njezina načina razmišljanja o prirodi.
Kristina se bavi fitoterapijom, uzgojem ljekovitog bilja i prirodnom kozmetikom Pofrishcanna, a posebno mjesto u njezinu radu zauzima industrijska konoplja. Na imanju uzgaja različite sorte Cannabis sativa L., a biljke koje uzgaja postaju sirovina za ekstrakte, macerate, tinkture i druge pripravke. No, ono što mi je bilo posebno zanimljivo nije samo ono što Kristina uzgaja, nego način na koji razmišlja o samom uzgoju.
Biljke na njezinu imanju nisu samo posložene jedna uz drugu. Ideja je da budu dio cjeline i da, koliko god je moguće, podržavaju jedna drugu i tlo u kojem rastu. Konoplja, primjerice, može služiti kao zelena gnojidba i pomoći u rahljenju tla, a nakon nje na istom mjestu mogu niknuti druge biljke. U vrtu se susreću povrće, ljekovito i samoniklo bilje, stare sorte i konoplja. I nije svaka biljka koja izraste tamo gdje je nismo planirali odmah nepoželjna. Kristina dio prostora namjerno ostavlja samoniklom bilju, promatra što se događa i dopušta prirodi da odradi dio posla. Stolisnik, gavez, kiselica i druge biljke tako postaju dio vrta, a ne nešto što iz njega nužno treba ukloniti.
Takav odnos prema uzgoju lijepo se nastavlja i kroz njezin rad u udruzi RESURS. Udruga okuplja ljude zainteresirane za uzgoj hrane i ljekovitog bilja, očuvanje starih sorti i sjemena, održive načine uzgoja te istraživanje potencijala industrijske konoplje. Ideja nije samo proizvesti nešto, nego znanje dijeliti, povezivati ljude i ponovno uspostaviti odnos prema zemlji iz kojeg možemo puno naučiti.
Dok sam šetala imanjem, razmišljala sam koliko je takav pristup zapravo blizak prirodi jer ona ne funkcionira po principu „svatko za sebe”. Biljke rastu jedna uz drugu, neke obogaćuju tlo, neke privlače korisne organizme, neke pružaju zaštitu drugima, a neke jednostavno pronađu svoje mjesto. Upravo je zato Kristinin vrt toliko živ. Nije savršen u onom klasičnom smislu savršenog vrta. Nije ni zamišljen da bude. On je mjesto u kojem se promatra, isprobava, uči i dopušta biljkama da pokažu što mogu.
A onda sam u toj istoj prirodi fotografirala dva proizvoda Pofrishcanne Ulje za sunčanje i Pekmez za sunčanje. Ulje za sunčanje, s kombinacijom biljnih ulja, maslaca, ulja mrkve, ulja lješnjaka, oraha i CBD ekstrakta, zamišljeno je kao ljetna njega koja koži daje mekoću i sjaj. Pekmez za sunčanje ima bogatu, gustu teksturu i kombinira ulje čileanskog lješnjaka, CBD ulje, prirodni beta-karoten, kakao i shea maslac te druga biljna ulja.
I to nisu bila dva proizvoda koja treba lijepo smjestiti u kadar. Ulje i maslac imaju svoje mjesto, svoj kontekst i priču koja je počela puno prije nego što su završile pred mojim objektivom. Imale su biljke koje rastu nekoliko metara dalje, sunce koje se mijenja kroz krošnje, miris zemlje, ljetnu toplinu i ruke osobe koja je sve to osmislila, uzgojila i pretvorila u proizvod. I upravo je to dio fotografije koji me najviše privlači.
Volim fotografirati proizvode, ali još više volim kada iza njih postoji priča koju mogu prenijeti u kadar. Kada fotografija nije samo lijepa površina, nego gledatelju može dati barem mali osjećaj mjesta, atmosfere i svega onoga što se ne vidi odmah. Zato nisam željela prirodu koristiti samo kao lijepu pozadinu. Željela sam da postane dio fotografije. Da biljke, sunce, boje i teksture ne budu samo elementi stylinga, nego da pomognu ispričati priču o tome odakle proizvod dolazi. Jer kada nešto nastaje iz biljaka, znanja, rada s prirodnim sirovinama i puno isprobavanja, meni bi bilo gotovo šteta taj proizvod odvojiti od njegova početka i fotografirati ga samo kao predmet.
To su trenuci zbog kojih volim fotografiju. Kada prestanem razmišljati samo o tome gdje ću staviti proizvod i počnem gledati što mi mjesto samo nudi. Svjetlo koje se pojavi u pravom trenutku. List koji se pomakne na vjetru. Sjena koja padne baš tamo gdje treba. Tekstura zemlje. Boja biljke. Sitnica koju nisam planirala, a na kraju postane važan dio kadra. Jer fotografija mi nikada nije bila samo bilježenje onoga što je ispred objektiva. Ona mi daje priliku da zastanem, promatram i pronađem nešto što možda ne bih primijetila da nisam došla s fotoaparatom u ruci.
I tako je jedno fotografiranje u Jakovlju postalo puno više od fotografiranja proizvoda. Tu sam zaista upoznala Kristinu, njezin rad i načina razmišljanja o biljkama. A meni je ostalo i ono zbog čega se fotografiji uvijek iznova vraćam, osjećaj da sam kroz objektiv uspjela sačuvati mali dio atmosfere koju sam tamo doživjela.
