Postoje recepti koje radimo cijele godine i oni koji nose posebnu atmosferu, mirise i boje određenog doba. Pavlova s poširanim jabukama za mene je upravo to: desert koji zatvara jedno poglavlje i nježno otvara drugo.
S prvim hladnijim danima, kada se jutra zamagljuju poput akvarela, a ruke automatski traže tople šalove, osjećam kako se jesen polako povlači. Ne odlazi naglo, već tiho, kao da provjerava jesmo li spremni za novu sezonu. Lišće još malo pleše na granama, sunce zalazi sve ranije, a u zraku se pomalo miješaju mirisi pečene jabuke i nadolazeće zime.
Uskoro će grad zasjati u lampicama. Miris pečenih jabuka, koji je do sada bio “miris jeseni”, u trenu će se pretvoriti u miris blagdana, pomiješan s cimetom i klinčićem i svim onim sitnim radostima koje najavljuju najšarmantniji dio godine. Ali prije nego što potpuno uronimo u božićni duh, lijepo je zastati. Udahnuti. Pogledati oko sebe i zahvaliti se jeseni na svemu što je donijela, na raskošnim nijansama, sporim popodnevima i obilju plodova u kojima smo uživali cijelu sezonu. Na njezinoj velikoj, tihoj darežljivosti.
U tom duhu nastala je ova Pavlova. Hrskava izvana, mekana iznutra, s poširanim jabukama koje još uvijek nose dah jeseni. To je desert koji povezuje dva godišnja doba u jednom zalogaju – trenutak između onoga što odlazi i onoga što tek dolazi. Savršena za kućna okupljanja, vikend trenutke i sve male rituale koji nam čine hladnije dane toplijima.

