Kada se oduševljavamo prekrasnim fotografijama na društvenim mrežama, u časopisima ili na jelovnicima, često ne razmišljamo o putovanju koje je ta fotografija prošla prije nego što je postala stvarnost. Fotografija jela koju gledamo je zapravo bila tek ideja u nečijem umu. Ta ideja je polako sazrijevala, “okidana” više puta u umu fotografa, sve dok nije prenesena u stvarnost putem fotoaparata.
Što je ideja?
Ideja kao pojam ima različite definicije, a ja ću koristiti definiciju ideje kao zamisao. Kada pričamo o bilo kojem kreativnom procesu, ideje su njihov temelj. Sve što vidimo i što je stvorio čovjek, je prvo zamisao u nečijem umu.
Ideje su tako i temelj kreativnog procesa fotografiranja hrane.
Ideje mogu proizaći iz mnogih izvora inspiracije – možda je to inspiracija sezonskim namirnicama, tradicionalnim jelima, jednostavno trenutnim raspoloženjem, odlomkom iz knjige, stihom pjesme, filmom ili događajem. Kada se ideja „pojavi“, e tu je početak kreativnog putovanja prema „savršenoj“ fotografiji. A kada govorim o savršenoj fotografiji ne mislim na savršeno u smislu tehnike ili stila, nego ono što je nama savršeno. To je onaj moment kada kažemo: „To je baš onako kako sam zamislila, čak i bolje!“
Imam ideju! I što sad?
Prvi korak je razumjeti suštinu ideje. Što je prethodilo ideji? Što želimo postići? Imamo li zahtjev klijenta prema kojem trebamo kreirati finalnu fotografiju? Radimo li na nekom našem osobnom projektu? Što je cilj koji želimo postići? Sve su ovo pitanja koja nam pomažu usmjeriti našu kreativnost i stvoriti vizualni plan. Dodatno, ako želimo fotografiju na kojoj hrana levitira ili želimo u fotografiju dodati nove elemente, tada svakako trebamo i znati kako to „tehnički odraditi“ pa će nas naša ideja usmjeriti prema edukaciji.
Nakon što imamo više-manje jasnu sliku u umu, slijedi faza planiranja. Svatko planira na drugačiji način. Neki fotografi svoje ideje prvo stavljaju na papir, rade skice finalne fotografije dok drugi rade „mood bord“ kao vrstu vizualne prezentacije. Neki će možda kombinirati obje tehnike ili naći neku treću. Tu je bitno koristiti tehniku koja vama služi, a ne biti rob nekoj tehnici jer je popularna, a kod vas stvara frustraciju i time vam uzima vrijeme. Možda imate svoj način pripreme koji zapravo i nije „tehnika“, ali je vama poticajan i koristan. To je jedino bitno u vašem stvaralačkom procesu.
Korak po korak, od ideje do fotografije
S obzirom na to da su moje crtačke sposobnosti ostale u nižim razredima osnovne škole, ne radim skice, a vrlo rijetko radim mood bord. Iskreno, nemam definiranu tehniku pripreme. I sve ovisi o samom zadatku. Ako fotografiram jedno jelo koje mi je poznato, tada je „skica“ u mom umu sasvim dovoljna. No ako kreiram za klijenta ili fotografiram na terenu, tada radim raspored u smislu redoslijeda jela, opise scena, popis dodatak i rekvizita, prijedoge podloga i pozadina. Zapravo fotografiju iz uma, stavljam na papir u obliku popisa, kao popis namirnica za recept. U glavi imate jasnu sliku jela, zatim razmišljate što vam je potrebno za pripremu jela i sve stavljate na papir, od namirnica, gramaže, vrste posuđa u kojoj pripremate jelo i načina kako pojedinu namirnicu obraditi.
Od „šire slike“ prema okidaču
Kada sam krenula razmišljati kroz kakvu fotografiju dočarati pojam ideje, na pamet mi je pao crni tahini. Koristila sam ga kada sam radila „crni kruh“, a ovaj put sam željela napraviti keksiće.
Keksiće sam zamislila na starom ladičaru uz moody atmosferu, ruka koja ga uzima, mlijeko u posudi i mali lončić sa cikorijom i mrvice.
I dok se razvijala scena u mom umu, paralelno sam razmišljala o podlogama koje će najbolje dočarati moody ugođaj, s police skidala staklene lončiće za mlijeko i cikoriju te pripremala sastojke za keksiće, jer keksiće treba ispeći. Znači, umjesto na papiru, svoju „skicu“ sam radila u glavi.
Dok su se keksi pekli, postavljala sam scenu:
- kombinirala podlogu i pozadinu
- namjestila rasvjetu s desne strane scene (koristila sam kontinuiranu rasvjetu)
- dodala rekvizite kao dasku i papir za pečenje
- stavila bademovo mlijeko u stakleni „tetrapak“ za mlijeko i cikoriju u mali stakleni lončić
- s desne strane sam s većim crnim kartonom zaklonila dio scene, kako svjetlo ne bi „tuklo“ cijelu scenu
- namjestila postavke na fotoaparatu
i „okinula“ probne fotogafije kako bih potvrdila da je to ono što sam zamislila.
Kada su keksići bili pečeni i ohlađeni, posložila sam ih na podlogu i fotografirala dok nisam kreirala baš ono što sam zamislila. Keksiće sam razlomila da se vidi i njihova tekstura i dodatno ih razmrvila kako bih stvorila dodatnu teksturu.
Nakon fotografiranja slijedi editiranje
Kako nemam stari ladičar, tu je pomogao Generative Fill u programu Adobe Photoshop. S njim volim dodati elemente koje ne mogu uživo kreirati pa u samom programu dodam jednostavnu tekstualnu uputu i… program nam daje tri opcije starih ladičara. Ponekad prvi pokušaj bude baš ono što sam zamislila, a ponekad trebam promijneiti tekstualnu uputu kako bih dobila drugačiji rezultat.
Kada je Photoshop „izbacio“ ovu AI opciju, mogu reći da sam se obradovala jer sam mogla dodavati stvari koje sam željela vidjeti na fotografiji, a nije ih jednostavno „nabaviti“ kao prozor ili stari ladičar. Ovu opciju sam koristila prvi put kada sam fotografirala banana kruh s marelicama u koji sam stavila SVE marelice. Niti jedna nije ostala za „sa strane“. Pa sam isprobala Generative Fill i dodala marelice…i prozor, naravno.
Na usporedbi dvije fotografije možete vidjeti kako je izgledala scena bez i sa ladičarom.
Pa ako imate zanimljiv komad namještaja, dio vrta ili doma koji može poslužiti kao scena, svakako iskoristite i tu opciju kako bi fotografiju učinili još zanimljivijom.
I tako dobivamo konačnu fotografiju, jedinstvenu interpretaciju ideje koja je postojala kao iskra u umu fotografa. Zato sljedeći put kada se divite prekrasnoj fotografiji hrane, sjetite se putovanja koje je dovelo do tog trenutka – putovanje od ideje do savršene fotografije.
A sada receptić!
